Strah

Ponekad mislim kako se život sastoji od niza upečatljivih trenutaka. Jedan od njih je jedan isječak iz mog sata psihoanalize. Na kojem analiziramo snove. I tako ćaskamo moj psihoanalitičar i ja, on me promatra i kao i uvijek kaže kako ja itekako dobro znam što znače moji snovi, ja se čudim i tako to. Upitam ga za strašne snove. One koji su toliko strašni da se morate probuditi. Kako ne biste sanjali dalje. Pitam ga što bi bilo da se u takvim strašnim trenucima ne probudim. Kaže on meni mrtav hladan – ništa. I doista, ništa se ne bi dogodilo. Kao i uvijek kada su u pitanju strahovi. Sami po sebi strahovi su besmisleni, ali ih imamo. Svi. Čak i oni koji se kunu da nemaju straha ni pred čim.

Strahove kao takve dobro oslikava jedna tarot karta. Riječ je o devetci mačeva. Ako znate barem nešto malo više o tarotu znate i da su mačevi nezgodni. Ekvivalent su elementu zraka u astrologiji. A ne moram vam spominjati kako sva zla ovog svijeta dolaze od previše razmišljanja odnosno od previše zraka. I od pretjerane analize koja vodi do paralize. Tako je i s mačevima u tarotu. Sama nevolja. Pa povuci pa potegni. Pa oš ovako oš onako. Sijeci, reži, maši. Umori to čovjeka. Kažu da je mačevanje inače vrlo zahtjevan sport. Gdje osim ručica morate upotrijebiti i nožice te obavezno uključiti mozak. Da vas ne ubodu ili ne daj bože ne sasijeku.

Isto je i sa strahovima. Naporni su. Ali teško im se možemo othrvati. Jer predstavljaju sastavni dio našeg života. Iako, nisu svi strahovi loši. Strahovi nas upozoravaju na opasne situacije, čuvaju nas od pogibelji. Ipak, problem je kada nas posve obuzmu i preuzmu kontrolu nad našim životom. Pa se začahurimo na neko navodno sigurno mjesto i bojimo se. Pa ni makac. Strah tako postaje našim apsolutnim gospodarom.

Strah je uglavnom subjektivna kategorija. Nije se lako suočiti s vlastitim strahovima. Zahtjeva odlučnost i hrabrost. Gotovo jednako strašno kao gledati samoj smrti u oči. Borba sa strahom je dugotrajna. Pitanje je i je li ikad doista završena. Bez obzira na sve napore, uvijek neki mali atom straha možda čuči negdje skriven u prikrajku i čeka priliku da opet preuzme vlast u svoje ruke.

Strah je za mene Saturn. On pokriva mnoge vrste strahova – realne, nerealne, velike, male. Osobno, uvijek mi se čini kako mi dašće negdje za vrat podsjećajući me kako s njime nema šale. S vremena na vrijeme izađe iz sjene i stvarno mi utjera strah u kosti. Ipak, jasno mi je kako mu to sama dozvoljavam. Saturn poput skenera traži rupe u mom sustavu sigurnosti, u mom samopouzdanju. I udara. Nemilosrdno. No možda stvari i ne treba gledati tako negativno. Saturn se naziva velikim učiteljem. I poučava me. Strogo, nesmiljeno. Želi da usvojim njegova načela. Ili da se povučem u strahu. Zahtjeva da razvijem disciplinu, postojanost, ustrajnost, samosvijest. Da se suočim sa svojim slabostima. Da nadvladam svoje strahove. Da mu indolentno ne prebacujem lopticu.

Devetka mačeva. Uf. Vise mačevi nad glavom. Strah me je. Budim se u znoju. Moji strahovi lepršaju oko mene. Čekam da prođe dovoljno vremena pa da zaspim opet. Nadam se da se jednom ipak neću više od straha probuditi. Da ću uzeti svoj mač u ruke. I izboriti se protiv straha. Do desetke mačeva.