Male stvari 27 studenoga, 2010

Postoje razne teorije o malim stvarima. Neki smatraju da su važne. Neki smatraju da nisu važne. Male stvari nam mogu biti zapreka da uživamo i opustimo se. Male stvari mogu biti začin životu i dati mu smisao. Sve je ovisno od perspektive iz koje promatramo svijet, ali i od našeg stava. Kada razmišljam o malim stvarima i tarotu, prvo što mi pada na pamet su paževi. Razmišljala sam neki dan o malim, sitnim idejama koje se čine beznačajne. Beznačajne, sve dok se oko njih ne potrudimo. Tada vrlo lako mogu postati puno veće od onoga što smo mislili da ikad mogu postati. Kao i paževi u tarotu.

Razmišljala sam koji špil da upotrijebim kako bih najbolje ilustrirala ono o čemu govoriti i na kraju sam se odlučila za Mitološki tarot, što i nije neko iznenađenje za one koji prate što pišem. Prvi paž koji mi je pao na pamet bio je paž novčića bez obzira što on možda nema direktne veze s kreativnosti. Ili se barem tako na prvi pogled čini. U Mitološkom tarotu na karti paža novčića prikazan je Triptolem, sin eleuzinskog kralja, koji je pomogao Demetri kada je bila u potrazi za izgubljenom kćeri. Ona ga je zato nagradila umijećem obrađivanjem zemlje. Na karti vidimo Triptolema usred mladih nasada, pogleda usmjerenog prema novčiću kojeg drži objema rukama ispred sebe. Čini se da je posve svjestan vrijednosti onoga što ima te budućih potencijala toga istoga, kao i mladica koje će se jednog dana pretvoriti u rodne biljke, ako im se pruži odgovarajuća njega i briga. U životu, ova karta može govoriti o malim, naoko beznačajnim poslovnim idejama koje se mogu razviti u itekako unosne poslove, samo ako imamo dovoljno energije i vjere u njih da ih razvijemo. Općenito, energije paževa su nježne i osjetljive i bez odgovarajuće podrške mogu vrlo lako ugasnuti.

Paž štapova koji su ekvivalenti elementu vatre u astrologiji je Friks, jahač zlatnog ovna koji ga je spasio od pogibije. Ipak, Friks je kasnije žrtvovao zlatnog ovna kako bi zahvalio bogovima, a zlatno runo je čuvao zmaj sve dok mu ga Jason nije oteo. Paž mačeva simbol je kreativnog svijeta ideja, ideja koje nas nose poput krila naprijed, ka ostvarenju naših snova. Iako se može činiti kako je mala kreativna iskra nešto što će ugasiti malo jači zapuh vjetra, ne mora biti tako. Sačuvamo li je, razvijamo i razradimo, tko zna gdje će nam biti kraj. Na karti Friks u ruci drži upaljenu baklju koja mu pokazuje put, zora je, rađa se novi dan, nova svijest, nove ideje. Paž štapova je karta stvaranja i radosti, novih horizonata koje tek treba otkriti i istražiti.

Paž mačeva je pomalo iritantna karta, kao je i sama boja mačeva inače. Ovako mali već navješćuje koliko ćemo se namučiti s mačevima, odnosno koliko nas mogu namučiti naše misli, analiziranja i razmišljanja. A sve krene od neke male primjedbe, misli, sumnje koja počne razjedati naš mir kao crv. Na karti Mitološkog tarota je Zefir, nemirni bog zapadnog vjetra. Nemiran je i ćudljiv, kao što to samo bog vjetra može biti, ali najavljuje i početak novog ciklusa, najavljuje proljeće. Ovo je karta intelektualne radoznalosti, ali i pretjeranog zavirivanja i raspitivanja o stvarima koje nas se ne tiču. Zbog takvih stvari možemo dobiti po nosu. Ako je dobro usmjerena ova karta može biti britka i iskrena, ukazati nam na jednostavan i neposredan način na rješenja naših problema. Naravno, ako želimo prihvatiti taj sićušni glas razuma koji nam poput malog djeteta prostodušno kaže što mu je na umu.

U karti paž čaša srećemo se s lekcijom svakog od nas – naučiti voljeti sebe. Jer, ako ne volimo sebe, kako možemo očekivati da nas netko drugi voli? Znam da zvuči kao glupa fraza, ali razmislite – zašto bi netko drugi smatrao da u sebi imate nešto vrijedno ljubavi, ako sami vi to sami ne možete zamisliti? Na ovoj karti je lik Narcisa, pravog virtuoza u ovoj vještini, onoga tko je sebe volio toliko da je radi toga poginuo. Možda je malo ekstreman primjer, ali na takvim primjerima se najbolje uči. Čaše su voda u astrologiji, dakle emocije. Emocije su vjerojatno najsloženiji i najmisteriozniji dio naših života. Emocije nas vode, zaustavljaju, udaraju nama u zidove života, šokiraju nas i raznježuju. Cijeli je spektar emocija, a paž čaša je tek mala kap. Ali mala kap po mala kap tvori slap, kao što reče Dobriša Cesarić. Razvijemo li ljubav u sebi i prema sebi, lako će nas biti voljeti, a lakše ćemo voljeti i razumjeti druge ljude. Tako malo treba za neke stvari… Malo. Baš tako malo kakvi su i paževi u tarotu.

Love profusion 14 travnja, 2010

Čitam na stranici negdašnje blogerice o njezinim ljubavnim iskustvima u srednjoj školi. Piše o svojoj naivnosti i otvorenosti i kako su neki kojima je poklonila srce izigrali njezino povjerenje. Pomislih – pa mala što nisi bila malo opreznija – ali onda se sjetih sebe u istom tom periodu života i zaključih da sam bila upravo takva – svježa, naivna i mlada i da upravo tako i treba biti. I onda mi palo napamet (osim da napokon sjašim s ovog aorista) kako tu evoluciju na emotivnom iliti ljubavnom planu možemo pratiti kroz tarot karte. I to posebno kroz karte kaleža ili čaša koje i inače predstavljaju emotivni/vodeni dio života. U stvari, ja sam se odmah sjetila dvorskih karata u Mitološkom tarotu koje živopisnim likovima iz grčkih mitova obogaćuju simboliku klasičnog tarota.

Prva u nizu dvorskih karata je paž. Ova karta obično predstavlja djecu ili neki aspekt osobnosti koji se tek razvija. Energija ove karte je nježna, osjetljiva i delikatna. U Mitološkom tarotu glavni lik na ovoj karti je Narcis, mladić koji se, zaljubivši se u svoj vlastiti odraz u vodi, utopio želeći se stopiti s objektom svoje žudnje – sa samim sobom. Stoga ovaj lik iz klasične grčke mitologije savršeno opisuje ono što je osnovni preduvjet za ostvarivanje zdravog emotivnog odnosa – ne volite li sami sebe ni drugi vas ne mogu doista voljeti. Svi mi svojim stavovima i očekivanjima u život privlačimo određena iskustva i osobe i jedino ako mijenjamo sebe možemo mijenjati ono što nam se događa. Naučiti voljeti sebe teže je nego što se čini na prvi pogled – puno je čimbenika koji nas u tome ometaju, ali i onih koji nas navode na stranputicu pa poput Narcisa završimo u bezdanu samoljublja.

Nakon paževa slijede vitezovi. Vitez kaleža predstavljen je likom Perzeja, grčkog junaka čija su herojska djela bila inspirirana ljubavi prema ženama i koji se na svojim pohodima susretao s raznovrsnim aspektima ženskog principa, pozitivnima i negativnima. Poput svih vitezova radi se o dinamičnoj i nemirnoj karti, usmjerenoj prema svom cilju. U slučaju viteza kaleža cilj je idealna ljubav za kojom baš poput svetog grala traga cijeli život. Zato i vitez i nije zapravo zainteresiran za ovozemaljske ljubavne radosti nego hita uvijek sve dalje i dalje u potrazi za svojim snom. Tako i nekima od nas prođe možda i cijeli život zagledanima u neki zamišljeni ideal dok život i ljudi od krvi i mesa prolaze pored nas, nitko nije dovoljno dobar no zapitajmo se je li možda u uzrok tom sanjarenju zapravo strah od prave veze i konfrontiranju s realnim životom. Puno je danas takvih vitezova što lutaju s glavom u oblacima oko nas…

Kraljica kaleža tajanstvena je žena. Spuštenog pogleda uprtog u kalež na svojim grudima. U Mitološkom tarotu ona je lijepa Helena, nesuđena trojanska nevjesta koja je svoju ljubav dijelila s kraljevićem Parisom iako nema naznaka da je nesretna bila ni sa svojim mužem Menelajom. Kažu Njegoš da „ćud je ženska smiješna rabota!/Ne zna žena ko je kakve vjere;/stotinu ce promijeniti vjera/da učini sto joj srce žudi“. Nekako mi se čini da je pri tome mislio baš na lijepu Helenu. Kraljica kaleža žena je snažnih ponekad ekstremnih i opasnih emocija, magnetske privlačnosti koja je mnoge muškarce stajala glave što se umalo dogodilo i njoj samoj. No u životu je upravo tako – naše emocije tjeraju nas da riskiramo, a da ponekad ne znam zašto ni zbog koga, a niti nam je to zapravo važno. Ljubav mijenja lice našeg života no kako god okrenemo, vrijedi ljubiti – bez toga bi naš život bio gotovo besmislen.

Ovo putovanje (barem za sada) završit ću s kraljem kaleža, nesretnim Orfejem. Ovaj božanski pjesnik koji je uspio smekšati tvrdo srce podzemnih vladara Hada i Perzefone malo je povjerenja imao u svoj bogomdan talent – kad su mu dopustili da voljenu Euridiku izvede iz podzemnog svijeta ipak nije izdržao, osvrnuo se da vidi prati li ga na putu prema ovozemaljskom svijetu te je tako izgubio zauvijek. Kralj kaleža razapet je između žudnje za snažnim emocijama i straha od prepuštanja istim tim emocijama. Baš poput svakog običnog smrtnika, punog bojazni pred neizvjesnošću koju donosi svaka ljubavna veza. Ali zapamtimo jedno – nemamo li ljubavi prema sebi (poput Narcisa s početka) dogodit će nam se isto što i Orfeju – ljubav će biti tu nadohvat ruke, a mi nećemo vjerovati da je ona ipak tu i ona će se pod našim sumnjama spržiti kao Euridika pod znaka prvog sunca.

I za kraj: